Srpski integralizam i crnogorski neonacizam (2)

Crnogorski neonacizam kao ideologija na kojoj se temelji postjugoslovenska Crna Gora upakovan je u građansku i evropejsku retoriku, što je, opet, u funkciji ineteresa vašingtonsko-briselskog globalizma na našem prostoru. Ti centri moći savršeno dobro znaju da se iza sladunjave retorike ovdašnjih vlastodržaca krije neonacizam, no ništa za to. Malo nasilja i zatiranja srpske samosvijeti po njima nije škodljivo. Naprotiv, Srbi su istorijski narod, a zapadni globalizam ne trpi pamćenje i duboko istorijsko utemeljenje. Njemu su potrebnije nacije muvljeg pamćenja, jer su ljudi s muvljim pamćenjem bliži idealu savršenog potrošača..

Tri najvažnija korijena današnjeg crnogorskog neonacizma su: uvjerenje o crnogorskoj nadrasnoj superiornosti (čiji istorijski zametak se nalazi, to smo već rekli, u teoriji s kraja devetnaestog i s početka dvadesetog vijeka o Crnogorcima kao elitnim Srbima), zatim komunistička ideologija i njen vrednosni sistem (koji su se idealno «nakalemili» na tu teoriju) i najzad nacističko-ustaška teorija po kojoj su Crnogorci Crveni Hrvati. Sve to je  kroz bezmalo čitav dvadeseti vijek, čas naizmjenično, čas istovremeno, nekad manje a nekad više, no uvijek kontinuirano i sistematski, nametano s nivoa državne vlasti. Njihov dodir, odnosno zajednički interes nosilaca tih triju priča porodio je mentalitet i ideologiju savremenog crnogorskog neonacizma. Obejekat njenog nasilja u postjugoslovenskoj Crnoj Gori je srpska nacionalna zajednica  koja je izložena mržnji, majorizaciji i potpunoj obespravljenosti. Srba danas nema u državnim organima i institucijama, a ako ih u zanemarljivom broju i ima, oni su, zbog straha za karijeru i egzistenciju, prinuđeni da rade protiv suštinskih interesa sopstvene nacionalne zajednice.

Tako je postjugoslovenska Crna Gora utemeljena na primitivizmu crnogorskog veljanja i sukanja junačkih brkova, na komunističkom bratoubilaštvu i na nacističko-ustaškoj ideološkoj viziji Crne Gore kao Crvene Hrvatske, čiji su autori Ante Starčević, Ivo Pilar i Dominik Mandić, a njihovi glavni eksponenti i izvođači radova crnogorske ustaše Sekule Drljević i Savić Marković Štedimlija. Nije nimalo slučajno što je za državnu himnu postjugoslovenske Crne Gore nametnuta Drljevićeva pjesma «Oj svijetla majska zoro». Treba li bolji dokaz da je crnogorska državna vlast u odnosu na Srbe sledbenik nacističke ideologije? Ta ideologija ovdje je samo prilagođena potrebama ovdašnjih vlastodržaca, kako na globalnom tako i na unutrašnjem planu. Iza bajkovite evropske slatkorečivosti njenih nosilaca krije se neonacistička namjeranja zatiranja srpske samosvijesti u Crnoj Gori i nasilno i konačno prevođenje Srba u novocrnogorski nacionalni identitet.

Odane saveznike na tom poslu crnogorski neonacizam je našao u manjinskim nacionalnim zajednicama, odnosno u njihovim istorijskim antagonizmima u odnosu na srpsku nacionalnu zajednicu. Politički predstavnici ovdašnjih manjina nijesu neonacisti, ali, udruživanjem s nacionalnim Crnogorcima, crnogorski Bošnjaci/Muslimani i Hrvati jesu dali nemjerljiv doprinos stvaranju ovakve Crne Gore. To se samo novo konvertitstvo prirodno udružilo sa starim. Doprinos Albanaca takvoj politici se podrazumijeva i nije ga potrebno ni objašnjavati. Bez podrške svih tih zajednica ne bi ni bilo moguće razbijanje poslednjeg oblika jugoslovenske države. Srpska zajednica u Crnoj Gori je tako, mimo svoje volje, stavljena u položaj navodne suprotstavljenosti multietničkoj demokratiji i savremenim evropskim vrijednostima. Tako formirana i postavljena, ta neprincipijelna multinacionalna koalicija ideolozima crnogorskog neonacizma daje alibi za žigosanje Srba kao nepopravljivih neprijatelja savremenih društvenih i civilizacijskih tokova. To je u ovom istorijskom trenutku, kako na unutrašnjem tako i na međunarodnom planu, savršeno opravdanje za zatiranje srpske samosvijesti. Crnogorski neonacisti smatraju da Srbi treba da žive u Srbiji, a Crnogorci u Crnoj Gori... Oni, dakle, poput Hitlerovih nacista izjednačavaju pojam nacije i države. I, baš kao i Hitlerovi nacisti, smatraju legalnim i legitimnim nasilno nametanje takvog koncepta crnogorstva. Njihov konačni cilj je da današnja državna granica između Crne Gore i Srbije istovremeno postane i etnička i, ma koliko to izgledalo suludo, jezička.

Rekosmo već da je crnogorski neonacizam srpsku samosvijest i crnogorsku državnost učinio nepomirljivim. A pošto je to tako, to onda znači da u budućnosti ovdje mora doći, ili do nestanka Srba, ili do novog urušavanja crnogorske države. Treće ne može biti. I sve dok se ne desi jedno od to dvoje, ovdje će se voditi bespoštedna borba između same države i srpske nacionalne zajednice. Režim će svakako povremeno mijenjati formu te borbe, ali uvijek s istim ciljem otvaranja puta konačnom zatiranju srpskog identiteta. Taj proces će se odvijati po amplitudi koja će se naizmjenično kretati od pokušaja pacifikacije Srba i uspavljivanja njihove nacionalne samosvijesti do brutalnih napada na njihove životne interese. U toj funkciji biće, kako politički potezi skuvani u pseudograđanskim ideološkim kuhinjama koji treba da «spoje raspolućenu Crnu Goru», tako i brutalni napadi na SPC, srpski jezik i srpsku kulturu kao noseće stubove srpskog identiteta.

Ova sumorna slika budućnosti takva je kakva jeste zbog toga što je crnogorski identitet konvertitski. U pravu su oni koji kažu da je ovakav razvoj događaja u Crnoj Gori diktiran materijalnim razlozima, ali nijesu u pravu kad tvrde da je to samo prolazna pojava koju ne možemo zvati finalnim konvertitstvom.. Upravo je suprotno: ta činjenica najbolje dokazuje da je ovdje u pitanju klasično konvertitstvo, pošto je svako konvertitsvo zasnovano baš na materijalnim razlozima i društvenim privilegijama. Uostalom, prvi srpski konvertiti su pripadali vlasteli i u konverziju su i otišli zbog očuvanja vlasti i materijalnog bogatstva i privilegija koje iz njih proizilaze. Nije li prvi konvertit na tlu istorijske Crne Gore bio niko drugi do Cetinjanin Staniša Crnojević, sin zetskog oblasnog gospodara Ivana Crnojevića? I još nešto: u današnjoj Crnoj Gori postoji nemali broj novocrnogorskih političkih, kulturnih i javnih radnika čiji su roditelji bili Srbi i živjeli su izvan Crne Gore, a zagriženiji su zagovornici crnogorskog neonacizma od samih njegovih nosilaca. Takvi su u nekim slučajevima zagriženiji čak i od samih Cetinjana, naročito ukoliko žive na Cetinju. Nije li upravo to najpouzdaniji dokaz da je crnogorska nacija konvertitska?

Konvertiti znaju jediio šta nijesu i šta neće da budu, ali zato ne znaju šta jeste u sadržaju njihovog identiteta. Ili, drugačije kazano, oni «znaju» šta jesu i šta nije u sadržaju toga što jesu, ali zato ne znaju šta na duhovnom i kulturnom planu čini to što oni jesu. Koji su to kulturološki temelji crnogorskog nacionalnog identiteta? Njih, naravno, nema jer sve ono na šta se oni pozivaju pripada ili srpskoj, ili nekoj drugoj, necrnogorskoj kulturi. Zbog toga oni moraju da vrše distorziju prošlosti, i da otimaju i kradu srpsko kulturno nasleđe. Krađa srpske duhovne i kulturne baštine za njih je najnormalnija stvar, jer tako čine dvostruku uslugu svojoj ideologiji. S jedne strane oni time namiruju ono što u svom nacionalnom identitetu nemaju, a s druge strane zatiru identitet onoga od koga otimaju i koga smatraju svojim neprijateljem. Njihovo otpadništvo od srpske nacionalne i državne ideje kod Srba, razumljivo, izaziva prezir, gnjev i odvratnost. Sve to, opet, samo uvećava kompleks crnogorske inferiornosti i pojačava stepen njihove ideološke zagriženosti i mržnje prema onima od kojih su otpali.. Oni su potpuno svjesni svog nemorala pa, između ostalog, i zbog toga pokušavaju da stvore tzv. crnogorsku pravoslavnu crkvu koja bi im bila kakav-takav duhovni i moralni autoritet. I oni osjećaju ono što je još Dostojevski zapisao u svom dnevniku – da rađanju svake nacionalnosti prethodi moralna ideja. Crnogorska konvertitska ideja je nemoralna i oni znaju da pri takvom stanju stvari njihov ideološki projekat nema budućnosti. Nije nimalo jednostavno živjeti u totalnoj laži. Ukoliko žele da opstanu kao nacionalni Crnogorci, oni do kraja moraju da sprovedu zatiranje srpske samosvijesti u Crnoj Gori. A to dalje znači, da oni ne smiju odustati od neonacističkog ideološkog koncepta crnogorstva. To su činjenice koje neminovno uzrokuju posledicu da svi politički pokušaji „mirenja zavađene Crne Gore“ vode asimilaciji i zatiranju Srba. I, suprotno tome, to znači da svako jačanje srpske samosvijesti  i podebljavanje linije nacionalne dinstinskcije između Srba i nacionalnih Crnogoraca vodi odbacivanju ideje samostalne crnogorske države od strane većeg dijela njenog stanovništva. Jer, ne zaboravimo na činjenicu da nacionalne manjine takođe ne žele (i neće ni dozvoliti) prelazak u novocrnogorski konvertitski identitet. A Srbi ovakvu Crnu Goru nikada neće suštinski prihvatiti kao svoju državu. To, opet, znači da u Crnoj Gori nikad ne može biti društvene stabilnosti koja je uslov svih uslova da bi država počela normalno da funkcioniše. Okreni-obrni, konačni ishod je jasan: ili nestanak Srba, ili urušavanje postjugoslovenske Crne Gore. Treće mogućnosti nema.